Ukratko o zavisnosti i zavisniku
Zavisnost
Tajna borba modernog doba…
U dubini svakog društva i u mnogim porodicama iza zatvorenih vrata, mnogi se suočavaju s tihom borbom koja se retko spominje na glas – problemom zavisnosti. Zavisnost nije ograničena na stereotipe; zahvaća sve slojeve društva, od mladog do starog, od neukog do akademika od školarca do profesora, muško ili žensko. Zavisnost ne diskriminiše, a njezine su kandže duboko ukorenjene u tkivo modernog društva.
Prema definiciji Svetske zdravstvene organizacije, zavisnost je psihičko i fizičko stanje koje nastaje interakcijom živog organizma i supstance zavisnosti. Karakteriše ga ponašanje i drugi mentalni procesi koji uvek podrazumevaju prinudu da se povremeno ili redovno uzima supstanca koja izaziva zavisnost da bi se osetilo njeno dejstvo na mentalne procese ili da bi se izbegla nelagodnost zbog odsustva takve supstance.
Zavisan, zarobljen, podređen…nečemu ili nekome!
Zavisan – zarobljen
Zavisnost bilo koje vrste, po pravilu se uvek vezuje za slobodu u suštini znači biti ne-slobodan, zarobljen, podređen nečemu ili nekeme, pri čemu osoba bez neke spoljašnje ili unutrašnje prisile nema uticaja na donošenje odluka. To znači ne biti slobodan u sveukupnom tumačenju svojih unutrašnjih odnosa sa samim sobom, sa svojom okruženjem u svakodnevnoj neophodnoj društvenoj komunikaciji, vremena u kojem čovek pokušava da ostvari smisao svog postojanja.
Osnovna četiri oblika zavisnosti
Fizička zavisnost
Stanje koje se razvija usled ponovljenog uzimanja određene supstance, kao što su droge ili alkohol, gde telo postaje naviknuto na prisutnost te supstance i zavisi o njoj za normalno funkcionsanje.
Smanjenje ili prestanak uzimanja supstance može dovesti do simptoma apstinencijske krize, što je fizički pokazatelj zavisnosti.
Psihička zavisnost
Psihička zavisnost je po manifestacijama bliska fizičkoj (nešto nedostaje čoveku), ali uzrok nije (ili ne mora da bude) stvaran, pa ne mora da se radi o opojnim supstancama. Psihička zavisnost koju karakteriše osećaj zadovoljstva i želja da se ponovo konzumira droga kako bi se izazvalo zadovoljstvo i izbegla nelagodnost.
Lišavanje stimulansa dovodi do kriza sličnih fizičkoj zavisnosti.
Psihološka ili emocionalna zavisnost
Stanje u kojem pojedinac oseća snažnu, često neodoljivu potrebu za određenom aktivnošću ili odnosom, poput želji (nagonu) za igranjem igra na sreću (kockanje), klađenje u kladionicama, gledanje pornografije, igranje video igra, …internetu, poslu, drugoj osobi, hrani ili bilo čega drugog a zajedničko je da aktivnosti vezane za ovu zavisnost mogu postati centralni sadržaj i faktor njegovog života.
Emocionalna zavisnost može dovesti do osjećaja da bez određene stvari ili osobe nije moguće funcionisati normalno.
Socijalna zavisnost
Odnosi se na zavisnost o društvenim interakcijama i odobravanju. Može uključivati zavisnost o društvenim mrežama, potrebu za stalnom interakcijom s drugima ili želju za prihvaćanjem u grupi.
Zavisnost može imati širok spektar posedica na pojedinca, uključujući zdravstvene, psihološke, financijske, socijalne i familijarne te i profesionalne probleme. Lečenje zavisnosti često zahteva sveobuhvatan pristup koji može uključivati medicinsku pomoć, psihoscijalni tretman, novo pozitivno okruženje (franc. “milje”), radno okupacionu terapiji, podršku zajednice i opšte promjene u životnom stilu.
Narkomanija kao stil života
Zavisnost se odnosi na životni stil koji sadrži samu zavisnost, fizičku i psihičku, pretežno naglašavajući stalnu kompulzivnu upotrebu i dominantnu upotrebu supstanci koje izazivaju osećaj euforije a samim tim i zavisnost.
Zavisnik od droge je promenjena ličnost koja, zakoračivši u svet zavisnosti, gubi interesovanje za sve druge oblasti života osim za onu koja se odnosi na nabavku i konzumiranje droga.
Da bi postigao svoj cilj, zavisnik koristi sva moguća sredstva i metode kojima raspolaže, među kojima je visoko zastupljen kriminal u svim oblicima, krađe, manipulacije, laganje, prostitucija i sl.
Gubitak kontakta sa stvarnim svetom
Zavisnik gubi kontakt sa stvarnim svetom, usvaja modele kriminalnog ponašanja, društveno okruženje se svodi na ljude sa istim ciljevima, razmišljanjem i modelima ponašanja, degradira se sistem vrednosti.
Samim tim, zavisnik nije funkcionalan ni u jednom segmentu života.
Parazitski, postoji na rubu društva, iscrpljujući sebe emocionalno, duhovno i materijalno, svoje najmilije i društvo u celini. Zarobljen situacijom koja je dominirala njegovim životom, ranjen je u temelje svog bića, izgubio je slobodu i više nije u stanju da kontroliše svoje odluke i postupke. Upornost u takvom stanju samo dodatno umnožava probleme, povećava patnju i produžava agoniju.
Došao sam do dna – put prema izlazu
Samo bolna trezvenost, spoznaja sopstvenog ropskog položaja, prepoznavanje da je neko odgovoran za svoje stanje i očaj zbog tog spoznanja, zavisniku daje mogućnost da poželi svoju slobodu nazad i da se za nju na kraju izbori, kroz mukotrpni i neizvestan proces lečenja / rehabilitacije.
Možda na zavisnike možemo gledati kroz prizmu „tragičara moderne civilizacije“, a zavisnost kao „simptom bolesnog društva“.
Ovakav pogled omogućava razumevanje zavisnika, ali ne i opravdavanje njegovih postupaka. Bez obzira na okolnosti, u ogromnoj većini slučajeva, zavisnik je mogao učiniti nešto drugo od onoga na što su ga okolnosti navele.